Kako je i zašto nastala Kućica?

Kućica na putu nastala je iz naše snažne zajedničke želje za slobodom i kreativnošću u radu. Dugo smo godina radile u različitim veeelikim sustavima: vrtićima, školama, bolnicama… 

Ondje smo obavljale raznovrsne poslove, od farbanja ograda i prenošenja kašeta do mukotrpnih uvjeravanja kako batina nije izašla iz raja i klečanja na strunjači s utrnutom nogom ne bismo li potaknule razvoj pokazne geste. Od svega nas je najviše radovalo biti na korist maloj djeci s velikim problemima, većoj djeci s osrednjim problemima, odrasloj „djeci“ s malim problemima i zapravo svakoj mogućoj kombinaciji veličina ljudi i problema. S obzirom na to da škola traje cijeli život i da se iskustveno najbolje uči, mnogo smo truda, vremena i sredstava uložile u osobni i profesionalni rast i razvojKako smo mi rasle, tako smo počele primjećivati da sustav podrške nije uvijek primjeren stvarnim potrebama najranjivije djece i zabrinutih roditelja suočenih s velikim životnim izazovom – 

rođenjem i podizanjem djeteta s teškoćama. To nas je potaknulo na razmišljanje i smišljanje toploga i sigurnog kutka gdje će oni moći dobiti baš sve što im treba, gdje će ih se čuti, razumjeti i prihvaćati i gdje će dobiti sveobuhvatnu podršku na tom izazovnom putu. Zato smo hrabro odlučile napustiti sigurnost poznate svakodnevice i stalnog posla i prihvatiti se građenja Kućice koja će postati mjesto gdje ćemo u pravom smislu riječi moći živjeti svoj životni poziv i u kojoj ćemo imati povlasticu pomagati malima i velikima da im svakodnevni problemi postanu lakši.

Vaše
– teta Kristina i teta Iva

Na koji način radimo u Kućici?

U Kućici sve radimo zajednički i s veseljem. Teta Kristina i teta Iva većinu programa podrške provode usko surađujući i dogovarajući se. U svoj svakodnevni rad uključujemo djetetovu obitelj kao važnog člana našeg tima. Tako u opuštenom Kuć(ici)nom ozračju, kroz djeci prirodan način učenja – igru 🐼🐧🎡🎈– posebno osmišljenim aktivnostima potičemo razvoj željenih vještina. Ovisno o ciljevima i potrebama, osnaživanje malenih i velikih provodimo individualnim i/ili grupnim radom.

teta Iva

Iva Babić, prof. logoped
sveučilišna specijalistica rane intervencije

Teta Iva rođena je jednoga neparnog dana prije nešto više od 30 godina u Zagrebu. Bezbrižno djetinjstvo provodi u hladu i sigurnosti obiteljske kuće loveći žabe i jedući svoju omiljenu poslasticu – sladoled. Oduvijek je uživala u igri s drugom djecom, u učenju, maštanju i otkrivanju novih svjetova, a to se nije promijenilo ni do danas. 

Zato se nakon završene opće gimnazije odlučuje za pomagačko zanimanje i rad s najboljim ljudima na svijetu – djecom, pa nakon kraćeg premišljanja (umalo je postala teta Kristina!) upisuje studij logopedije. Nekoliko godina poslije pretvara se u pravoga pravcatog logopeda, pa pomalo nesigurno, ali s velikim entuzijazmom kreće u svijet rada. Tijekom tog desetogodišnjeg putovanja prolazi kroz različite sustave i ustanove i upoznaje brojne divne ljude koji su joj srce nesebično ispunili toplim uspomenama, a glavu različitim znanjima i savjetima.

Motivirana stvaralačkom energijom i iskustvenom mudrošću tih kolega, teta Iva se neprekidno trudi ulagati u sebe. Priuštila si je više putovanja, učenje stranih jezika, razne tečajeve, stručne edukacije, a posebno je ponosna na završeni poslijediplomski studij i brojna stručna usavršavanja (čak se i hvali svjedodžbama na zidu!).

Ne tako davno, jednog isto tako neparnog dana, zajedno s tetom Kristinom odlučuje izgraditi vlastitu Kućicu pod suncem, u kojoj opet može uživati u djetinjoj slobodi radeći ono što voli, onako kako voli, bez ograničenja i s ljubavlju. Kućicu na putu smatra još jednim novim, uzbudljivim putovanjem kojemu se neizmjerno veseli i nestrpljivo čeka upoznati sve njezine namjerne i slučajne posjetitelje. Živi u Zagrebu sa svojim Nikolom i nestašnim psićem Tobijem, koji je rjeđe ljute, a češće usrećuju. 😊

teta Kristina

Kristina Grbić, prof. psihologije
Marte Meo terapeutkinja

Rođena nekoliko dana prije kraja godine (rođendane je uvijek slavila uz mnogo šarenih lampica na boru – oh, kakva sretnica!), djetinjstvo je provodila na pitomim brežuljcima zagrebačkog podsljemena, okružena zelenilom vrtova i voćnjaka, cvrkutom ptica i žuborom obližnjeg potočića. Sklona je i danas, kao i tada,  popeti se na drvo trešnje i ne silaziti s njega dok ga ne obrsti!

Od najranije dobi voljela je preuzeti inicijativu i osmisliti zabavne igre koje su katkad završavale na neočekivane načine, npr. kupanjem u potoku ili ubodima roja osa… ali to je bilo daaavnooo. Danas je izrazito odgovorna i sigurnost joj je na prvome mjestu! 🙂 

U školi je, pogađate, bila mala „štreberica“, vječna predsjednica razreda (i još koječega), voditeljica školskih priredbi, ukratko dijete kojemu je dan bio prekratak za sve čime se bavila! Od svega toga glazba je ostala nešto bez čega joj ne može proći dan i što joj život čini bogatijim i ljepšim. Teško joj je bilo odabrati u koju srednju školu ići – jer, željela je biti i učiteljica, i frizerka, i matematičarka, i slastičarka, i astronautica, i vrtlarica! Na kraju je upisala Pedagoški obrazovni centar u Zagrebu (današnju V. gimnaziju) i postala laborant u fizici. 🙂 Ljubav prema ljudima (a posebice djeci ) i želja da spozna „kakvi su“ i zašto su „takvi“, te da im pomogne da budu što bolji i što sretniji motivirala ju je da upiše i završi studij psihologije. Da se opet rodi – učinila bi isto!

Iako je odrasla, u duši je ostala zaigrano dijete, pa iskreno uživa biti u društvu djece, što oni prepoznaju i uzvraćaju na isti način. Stoga je u potrazi za poslom najprije počela kucati na vrata zagrebačkih vrtića. U toj potrazi imala je puno sreće te je dugi niz godina radila u zagrebačkim vrtićima kao Montessori odgojiteljica, stručna suradnica – psihologinja, a kratko je vrijeme bila i ponosna vlasnica malog privatnog vrtića. Tijekom tog razdoblja završila je brojne edukacije i stekla mnoge stručne kompetencije i zvanja – među ostalim, postala je i Marte Meo terapeutkinja! – usavršavala se i rasla. Ali u njoj je počelo rasti nezadovoljstvo zbog previše administrativnoga, a premalo konkretnog rada s djecom i roditeljima.

Znala je da svojim znanjem, vještinom, voljom i ljubavi može i želi dati mnogo više. Njezina najdraža suradnica i prijateljica teta Iva osjećala je isto i tako je nastala ideja da zajedno stvore svoju Kućicu – sigurnu, toplu i punu ljubavi za sve koji će pokucati na njezina vrata i s njima raditi na tome da djeca odrastaju sretnija i bezbrižnija! Istinski osjeća da je to njezin put i njezina životna misija (iako zna da će ova rečenica možda zvučati patetično, neće je izbrisati…)! 🙂 I na kraju, ali ne manje bitno: teta Kristina više je od polovice života u braku sa svojim kapetanom Sinišom (pročitajte Gričku vješticu!) i ima sreću biti majka velikom sinu – u film zaljubljenom Goranu, i malo manjoj kćerkici – najdivnijoj maloj pijanistici Emi. Njihovu obitelj još sretnijom čini suživot s najdražom labradoricom Lunom i malim mangupom – kunićem Lupkom!

IMA JOŠ!

Saznajte što se novo kuha u našoj Kućici...

Pripremile smo vam razne zanimljive članke, linkove i druge sadržaje, a za sva pitanja i nedoumice slobodno nam se javite.

psihološko-logopedski kabinet