• blog

O igri i zašto je važna :)

Čovjek je najbliži sam sebi kada dosegne ozbiljnost djeteta u igri.

Heraklit

Igra je temeljna aktivnost djetinjstva i djetetov primarni način otkrivanja i istraživanja svijeta. Dijete se razvija i raste preko igre! Igra pridonosi dječjem emocionalnom, socijalnom, spoznajnom, govornom i tjelesnom razvoju. Putem igre dijete izražava svoju znatiželju, kreativnost, razvija maštu, gradi samopouzdanje, produljuje hotimičnu pažnju te usvaja i jača nove vještine. U igri s vršnjacima dijete se uči strpljenju, samodisciplini, postaje tolerantnije i upoznaje važnost dijeljenja i nesebičnog ponašanja.

U igri dijete osjeća slobodu i spontanost koju, odrastajući pod utjecajem okoline i društvenih normi, sve više u sebi zatomljuje. Zbog te neopterećenosti ciljem i svrhom (jer igra je sama sebi svrha) dijete istinski uživa u igri, a radost koju kroz igru doživljava čini sjećanja na tu aktivnost njegovim najdragocjenijim i najdražim uspomenama iz djetinjstva.

Dječju igru možemo promatrati s obzirom na dvije razine (Starc i sur., 2004.) – spoznajnu i društvenu.

Promatrajući spoznajnu razinu razlikujemo:

  •  funkcionalnu igru – vrsta igre u kojoj dijete koristi, isprobava i razvija svoje sposobnosti (funkcije)
  • konstruktivnu igru – igra u kojoj se dijete služi predmetima, barata njima u namjeri da nešto stvori
  • igru pretvaranja – vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečeg drugog (simbolička igra, igra uloga, „kao da…“ igra)
  • igre s pravilima – one igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima.

Ako promatramo dječju igru s obzirom na njezinu društvenu razinu, možemo razlikovati sljedeće vrste igre:

  • promatranje – gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja u igru
  • samostalnu igru – samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci
  • usporednu igru – vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedno pokraj drugog sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje
  • usporedno-svjesnu igru – igra u kojoj djeca priznaju prisutnost drugog djeteta uspostavljajući kontakt očima
  • jednostavnu socijalnu ili povezujuću igru – igra u kojoj dolazi do porasta kontakta među djecom; djeca se igraju blizu jedno drugome, započinju razgovor, izmjenjuju igračke, smiješe se
  • komplementarnu i uzajamnu igru – vrsta socijalne aktivne igre u kojoj dijete „uzima i daje“ (igra „lovice“, igra „skrivača“)
  • suradničku igru – igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni

Iako je moguće analizirati igru na ovakav način treba imati na umu da je djetetova igra kompleksan fenomen i da su u njezinu pojavljivanju prisutne obje spomenute razine. I spoznajna i društvena razina kao i složenost igre mijenjaju se ovisno o dobi djeteta te u njihovu razvoju i prijelazu na više razine postoje velike individualne razlike među djecom. Također, sasvim je normalno i očekivano da u nekim razdobljima djetetova života može postojati i više različitih načina igranja.

Iako je igra osnovna aktivnost djetinjstva, neka djeca su jednostavno zaigranija od drugih. Ustanovljeno je da su to ona djeca koja imaju pozitivniji odnos prema svijetu oko sebe, koja su više prosocijalna od svojih vršnjaka, sklonija angažmanu u društvenim i simboličkim igrama te razvijenijih verbalnih sposobnosti (Starc i sur., 2004.).

Uz sve nabrojane dobrobiti za dječji cjelokupni razvoj ništa manje nije bitno da kroz igru djeca najlakše mogu izraziti svoje osjećaje, misli i doživljaje (Gjurković, 2016.) te nam je zato igra važna u otkrivanju i rješavanju mnogih problema s kojima se djeca današnjice susreću. Osim s ciljem da kroz igru pomognu djeci u rješavanju nekih izazova koji se pred njima nalaze, odrasli se u igru djeteta mogu uključivati i zbog drugih namjera ili ciljeva. Prema Gjurković (2016.) tri su tipa ili načina igre na koji odrasle osobe mogu sudjelovati u dječjoj igri:

  • edukativna igra – odrasle osobe su usmjerene na podučavanje i učenje djeteta o tome kako funkcionira svijet, što je ispravno, a što nije i sl. To su primjerice igre slaganja puzzli, igre učenja slova, brojki i sl.
  • slobodna igra – u njoj su odrasli i dijete ravnopravni partneri. Fokusirani smo na samu igru, spontani, bez očekivanja o tome kako bi igra trebala teći te se pritom i dijete i odrasli jako zabavljaju.
  • terapeutska igra – ona igra koja u sebi sadrži elemente koji se koriste u samoj terapiji igrom (empatičko reflektiranje, ohrabrivanje, postavljanje granica na način da dijete učimo da preuzme odgovornost). Kroz ovakav tip igre možemo bolje upoznati dijete i njegov unutrašnji svijet te mu pomoći da proradi emocionalno proživljena iskustva (kako stresne situacije, tako i one koje su bile ispunjene zadovoljstvom). Osoba koja primjenjuje takvu vrstu terapijskog rada mora biti educirana u smislu da poznaje metode i tehnike rada te da ih može i zna koristiti u svrhu postizanja zadanog cilja.

Iako smo i kao roditelji i kao stručnjaci sve svjesniji očite potrebe i dobrobiti koje iz igre proizlaze, užurbani stil današnjeg života, mnogobrojne aktivnosti u koje uključujemo djecu i prihvaćanje trendova koje nudi suvremena tehnologija (dugotrajan boravak pred TV-om, igranje igrica na računalima, tabletima, pametnim telefonima), dovele su do toga da je značajno smanjeno vrijeme za slobodnu igru kod djece. Sve češće susrećemo djecu koja se laički rečeno: ne znaju igrati! Imajući na umu sve dobrobiti koje igra nosi, za takvu djecu to je velika prepreka za njihov cjelokupni razvoj.

Dakle, znamo što nam je činiti: osigurati djeci vrijeme za slobodnu igu i koliko je više moguće biti im partner u igri! 🙂

Kristina Grbić, prof. psihologije, Marte Meo terapeutkinja

psihološko-logopedski kabinet