Šaptači bebama

Kada se dijete rodi, novopečeni roditelji s ponosom i nestrpljenjem prate i iščekuju svaku promjenu u djetetovom ponašanju i uživaju u vještinama kojima njihovo čedo ovladava… Presretni smo kada nam se dijete prvi puta nasmije, razdragani kada počne brbljati i istraživati stvari, uzbuđeni kada napravi prve korake i ponosni kada nas prvi put zazove! Čini se kako dijete samo samcato ovladava ovim i drugim vještinama, ali zapravo nismo svjesni koliki utjecaj naše ponašanje ima na razvoj malog djeteta!

Taj je utjecaj najočitiji u onim vještinama koje su pod izravnim djelovanjem socijalnog okruženja i okoline, poput razvoja jezika i govora. Mnogi ljudi misle da jezično-govorni razvoj počinje kada dijete progovori prve riječi. (Otuda i raširena zabluda da mala djeca koja ne govore nemaju što tražiti kod logopeda!) Nažalost, neki se roditelji zbog ovog (pogrešnog!) uvjerenja ni ne trude komunicirati i razgovarati s malim bebama. Prava je istina, međutim, da se mnooogo toga u djetetovu razvoju mora dogoditi i posložiti da bi dijete uopće moglo izgovoriti prvu riječ! (Zato ne odgađajte odlazak logopedu ako dijete ne progovori na vrijeme.) Istina je da malo dijete ne razumije što mu govorimo, ali itekako razumije da mu se obraćamo i zamjećuje način na koji to činimo.

Svako je dijete samim rođenjem „programirano“ za kontakt i interakciju s ljudima. Djetetov je organ sluha razvijen već i u majčinoj utrobi, pa novorođena beba raspoznaje majčin glas, više zanimanja pokazuje za ljudski govor nego za ostale zvukove i usmjerenija je na zvukove visokih tonova. Uz to, novorođenče dobro vidi do udaljenosti 20-25 cm, što mu omogućuje da se vizualno usmjeri na lice osobe koja o njemu skrbi (prilikom dojenja/hranjenja, kupanja, presvlačenja, uspavljivanja…).

Kako beba raste i sazrijeva, ta se socijalna usmjerenost sve više produbljuje i dijete postaje sve vještije u dešifriranju i tumačenju podražaja koje dobiva od svoje okoline. Već od samog početka novorođenče razlikuje melodiju i intonaciju govora (prozodijska obilježja) i pripisuje im različita značenja. Ako se dojenčetu obraćate pjevnim, toplim govorom, najvjerojatnije će vam se nasmiješiti i gugutati od zadovoljstva. Ali ako mu se obratite grubo ili čak samo monotono i hladno, moglo bi se namrštiti, negodovati ili uplašiti. Zanimljivo je da se i mi odrasli intenzivno oslanjamo na prozodiju pri tumačenju značenja. Upravo ćete prema načinu na koji je rečenica izgovorena zaključiti je li sugovornik na vas ljut, bezobrazan, ironičan ili se slaže s vama (rečenica Naravno da je dovoljno slano. izrečena različitom intonacijom prenosi i različitu poruku).

Zahvaljujući intenzivnoj izloženosti određenom jeziku, djeca počinju razlikovati ne samo intonaciju govora, nego i pojedine glasove u govoru. Već u dobi od nekoliko tjedana bebe percipiraju razlike u izgovoru glasova, pa tako, primjerice, i vrlo slične glasove poput p i b registriraju kao dva različita zvuka (glasa). Dokaz tome je da dojenčad starija od 6 mjeseci u svojim brbljarijama koristi samo one glasove koji pripadaju jeziku kojem je izložena.

Mala djeca oko 9. mjeseca života počinju razumijevati svakodnevne fraze i pojmove koje često čuju. Tako se dojenče okrene prema vratima kada pitate Gdje je tata? ili počne mahati ako kažete da Idemo pa-pa. Ubrzo nakon toga možete očekivati da će dijete pokazati na imenovani pojam u slikovnici ili vam donijeti svog medu ako ga zatražite. A imajte na umu da još uvijek nije – progovorilo! Pa tko nakon svega ovoga može reći da nema smisla pričati s malom djecom jer nas ne razumiju?! 🙂

Zato se pobrinite da osigurate svojoj bebi mnoštvo komunikacijskih prilika i iskustava i da joj se obraćate na način koji je poticajan za njezin razvoj. Evo nekoliko savjeta:

  • Budite ekspresivni. Pobrinite se da vaš ton i izraz lica budu djetetu privlačni i ugodni. Maminski način govora svima nam je urođen, ali nije na odmet podsjetiti se kako pjevne melodije, produljivanja samoglasnika, govor u višem registru i jednostavne, ponavljajuće rečenice u kombinaciji s toplim pogledom, osmjehom i pokretima glave pomažu dojenčetu da se usmjeri na vas i zadrži pozornost na vašem licu. Ako se čudite – pokažite to djetetu bojom glasa i izrazom lica! Na taj način pomažete mu da prodre u čaroban svijet značenja.
  • Usmjerite se na dijete. Bez obzira na djetetov uzrast, pokušajte ostvariti vizualni kontakt s njime uvijek kada ste u interakciji. Nagnite se nad dojenče, kleknite/lezite pokraj malog puzača ili sjednite pokraj hrabrog gegavca.
  • Usmjerenost na komunikacijskog partnera uči dijete da su drugi ljudi i ono što govore/čine važan dio života, pomaže mu povezati riječi s onim što se zbiva u okolini i čini ga osjetljivim na neverbalne komunikacijske signale koje šalje sugovornik.
  • Oponašajte djetetove zvukove. Dajte i djetetu priliku da „nešto kaže“ i uvježba svoj način izražavanja! Od najranije dobi ponavljajte za djetetom zvukove koje proizvodi, njegova gugutanja i prve riječi. Na taj način učite ga da je komunikacija dvosmjerna vještina, da je u njoj potrebno i slušati sugovornika te mu dajete potrebnu povratnu informaciju o njegovom iskazu i samopouzdanje u nastojanjima da se izrazi.
  • Čekajte i slijedite. Približite se svome djetetu, ostvarite s njime vizualni kontakt i pričekajte da ono napravi prvi korak – pokret, zvuk, pogled. Slijedite njegovo vodstvo. Tako ćete ga naučiti da bude aktivni sudionik komunikacije i da svojim postupcima može utjecati na okolinu. Jednako tako, kada vi nešto kažete djetetu – pričekajte odgovor. Nemojte odmah ponavljati pitanje/iskaz ili odgovarati (reći, učiniti) umjesto njega. Maloj je djeci potrebno više vremena za obradu podražaja i smišljanje primjerenog odgovora.
  • Manje je više. Neki roditelji naputak „pričajte svome djetetu što se zbiva“ shvaćaju doslovno, pa neprekidno obasipaju dijete dugim krležijanskim rečenicama. Imajte na umu da malo dijete tek usvaja jezik i ovladava govorom. Njegov je zadatak usvojiti nove riječi, naučiti kako se one izgovaraju, otkriti značenja koja nose i kako ih povezati da bi utjecali na ljude u okruženju. Jednostavne, kratke, ponavljajuće rečenice poput Ooooo, da. Auto. Auto si uzeo. Brrrm. Brzi auto imaš. mnogo su primjerenije i poticajnije od pitanja o tome što dijete radi i priči o uzimanju bratovih igračaka.
  • Uhvatite ritam. Baš kako kaže stara pjesma Parnog valjka, pokušajte se uskladiti i naći zajednički jezik sa svojim djetetom. Držite ritam dnevnih aktivnosti i rutina, ali i onaj tijekom interakcije i razgovora – ti-ja, ti-ja; koliko ti – toliko ja. A uhvatite i onaj glazbeni – djeca vole pjesmice i brojalice pa ih pjevajte vašem mališanu od samog rođenja. Ako uz to uklopite i pokret (ples) – imate dobitnu kombinaciju! Ne brinite, djeca vas neće kritizirati zbog „falša“ – provjereno! 🙂

Uživajte sa svojom bebom i u njoj i budite ponosni na spoznaju da ste upravo vi omogućili tom malom savršenstvu da raste i razvija se!

 

 

 

Iva Babić, prof.logoped, sveučilišna specijalistica rane intervencije

 

psihološko-logopedski kabinet