Rana pismenost

Svima vama koji ovo čitate čini se nevjerojatnim da još uvijek, čak i u razvijenim zemljama, postoje ljudi koji su nepismeni. Ali što uopće danas znači biti pismen? Prema definiciji korištenoj na posljednjem popisu stanovništva Republike Hrvatske, pismenom se smatra osoba koja može s razumijevanjem pročitati i napisati kratak, jednostavan sastavak o svome svakidašnjem životu, bez obzira na to na kojem jeziku ili pismu osoba čita odnosno piše.

Čak i iz ove vrlo pojednostavljene definicije, jasno je kako u kontekstu vremena u kojem živimo za biti pismen više nije dovoljno poznavati slova abecede i znati se potpisati na praznu crtu. Informacijska pismenost podrazumijeva efikasno korištenje (pisanih) informacija kako bi se rješavali problemi. S obzirom na zahtjeve koje moderno, dinamično, tehnološki razvijeno društvo stavlja pred nas, poželjno je djecu funkcionalno opismenjavati od najranije dobi.

Vjerojatno većina ljudi vjeruje kako razvoj pismenosti počinje tik prije polaska u školu. Istina je, pak, da se pismenost počinje razvijati u ranom djetinjstvu, negdje oko druge godine djetetova života. Djeca su do tada već svladala sjedenje, hodanje, trčanje, snalaženje u svakodnevnim rutinama i, što je najvažnije, osnove govorno-jezične komunikacije. Te novostečene vještine i sposobnosti otvaraju djeci vrata daljnjega simboličkog razvoja.

Čitajući slikovnice od najranije dobi, djeca otkrivaju mnoge činjenice o formi i sadržaju knjiga i tiskovina općenito. Uče kako se služiti knjigom; što čitamo (tekst) a što gledamo (slike, ilustracije); kako okretati stranice; u kojem smjeru pratiti tekst; uočavaju razmake među riječima; pojedina slova i interpunkcijske znakove. Jednako tako, djeca počinju shvaćati kako upravo tiskane riječi prenose značenje i omogućuju pristup dekontekstualiziranom sadržaju knjiga. Putem socijalnih interakcija vezanih za pisani materijal djeca postaju svjesnija i činjenice da pismo ima i komunikacijski značaj – ljudi pišu s određenom namjerom, a pisani materijal prenosi poruku čitatelju.

Usporedno s razvojem interesa za čitanje pojavljuje se i interes za pisanje. Kada jednom shvate da dijelove svijeta oko sebe možemo predočiti znakovima i simbolima, djeca počinju šarati, crtati i slikati s komunikacijskom namjerom. Bilježe zanimljive izlete, crtaju čestitke za članove obitelji, rišu željene poklone za blagdane, ostavljaju sličice ukućanima. Uskoro djeca počinju pokazivati zanimanje i za slova (pismo), pokušavajući se potpisati na svoje likovne uratke, škrabotinama oponašati pisanje teksta ili ostaviti najmilijima neku poruku.

U modernim društvima djeca su svakodnevno izložena i tehnologiji koja, između ostaloga, služi i za komunikaciju. Mnoga djeca nauče pustiti omiljeni crtić na tabletu i pregledavati galeriju pametnog telefona prije no što progovore. Kao i u svemu, i u korištenju tehnologije važno je naći pravu mjeru i djeci nuditi dobno primjerene i edukativne sadržaje. Naravno da interakcija s uređajem nije i nikada neće biti zamjena za interakciju s ljudima, ali moramo prihvatiti da je život bez računala postao nezamisliv. S obzirom da će današnji mališani živjeti i raditi u 21. stoljeću (a možda i dulje!), važno ih je i informatički opismeniti i pripremiti za svijet u kojem će živjeti.

Pismenost je važna kulturna stečevina koja omogućuje prijenos znanja, trajnost pohrane različitih informacija, svakodnevnu komunikaciju, stvaranje zajedničkog identiteta pripadnika nekog društva. Mogli bismo reći kako je pismenost jedna od onih vještina čiji je ključni sastojak kvalitetna interakcija s okolinom. Koliko će dijete biti motivirano za učenje pisanja i čitanja, kakav će biti njegov odnos prema tim vještinama te koliko će brzo i u kojem smjeru teći razvoj tih vještina, osim o osobinama samog djeteta, ovisi o stajalištima i očekivanjima unutar djetetove obitelji.

Neosporno je da obitelj ima ključnu ulogu u poticanju izranjajuće pismenosti. Roditelji i osobe bliske djetetu mogu uvelike pridonijeti razvoju njihove pismenosti. Ako u domu ima mnoštvo materijala za čitanje i pisanje (knjige, slikovnice, časopisi, novine, papiri, olovke, bojice, računalo) te ako ukućani svakodnevno čitaju i pišu, uživajući u tim aktivnostima i pripisujući im važnost, vjerojatno će se u djetetu koje u takvom okruženju odrasta probuditi spontano zanimanje za te vještine. Ako roditelji usto potiču i podržavaju spontane i nezrele dječje pokušaje da „čitaju“ omiljene slikovnice ili „pišu“ čestitke, priče i poruke, možemo očekivati da će djeca usvojiti pozitivan odnos prema pisanom jeziku te da će im učenje tih vještina biti zabavno i lako.

Važno je da roditelji potiču nastojanja svoga djeteta da piše i čita, te da svojim primjerom i aktivnostima prenose djetetu važnost i ulogu pisanog jezika u svakodnevnom životu i komunikaciji.

Obilježite Međunarodni dan pismenosti sa svojim djetetom i uživajte u otkrivanju svijeta koji se krije iza pisane riječi! 🙂

Iva Babić, prof. logoped, sveučilišna specijalistica rane intervencije

psihološko-logopedski kabinet