Trebamo li ranu intervenciju?

Sigurno ste nekad čuli ili upotrijebili izraz “prve tri su najvažnije” ili “mozak male djece je plastičan”. Poznata vam je i krilatica “djeca mogu postati što god požele!”. Sve ove fraze uporište imaju u činjenici da tijekom ranog djetinjstva djeca doista posjeduju neurorazvojni potencijal za postizanje mnoštva različitih razvojnih ishoda unutar svojih mogućnosti. Kada će se dijete odviknuti od pelena, kakve će odnose s vršnjacima graditi, hoće li se moći samo zaigrati i organizirati si vrijeme, koliko će elokventno biti, hoće li krenuti u školu spremno za nove izazove i samostalno izvršavanje školskih zadataka – osim o biološkom nasljeđu ovisi i o uvjetima u kojima dijete raste, odnosno o njegovoj okolini.

Obilježja okoline u kojoj dijete odrasta imaju velik utjecaj na djetetov razvoj. Prirodno djetetovo okruženje (dom, susjedstvo, park, vrtić…) i odnosi koje ostvaruje s poznatim ljudima osnovna su niša djetetova razvoja i napretka. Kroz spontane svakodnevne interakcije, bez podučavanja i napora, djeca nesvjesno usvajaju nova znanja i vještine. I sami ste se sigurno nekad upitali: „Otkud mu/joj to?!“. 🙂

Zato je izrazito važno da kroz prirodne interakcije djeca redovito doživljavaju poticajna i podržavajuća roditeljska ponašanja. To vrijedi za svu djecu, bez obzira na njihova razvojna obilježja. Kvaliteta ranih interakcija roditelja i djeteta ima znatan utjecaj na djetetov razvojni ishod.

Svaki roditelj intuitivno zna što njegovom djetetu treba i ne razmišlja mnogo o tome kako se s djetetom igrati, razgovarati, tješiti ga… Međutim, ako su dijete i roditelji suočeni s nekim problemom poput neurorizika, razvojnog kašnjenja ili teškoće u razvoju, njihov međusobni odnos mijenja se pod utjecajem tog problema. Roditeljima tako može biti teško prepoznati djetetove potrebe ili osjećaje, postići da ih dijete razumije, izazvati željenu reakciju u djeteta, odrediti kako se igrati s njime na njemu primjeren način, objasniti mu novo iskustvo, nečemu ga podučiti. Djeca često pohađaju brojne terapije i vježbe, koje mogu biti prilično intenzivne i iscrpljujuće, pa im ostaje malo slobodnog vremena za zajedničku igru, slobodno istraživanje i odmor. Njihov dnevni raspored bitno se razlikuje od onog njihovih vršnjaka urednoga razvoja. Sve to može rezultirati puno manjom učestalošću podržavajućih prirodnih interakcija koje su djeci toliko potrebne.

Rana intervencija može vam pomoći da uklonite takvu neravnotežu i vratite spontanost i prirodnost interakcijama s djetetom. Na taj način potičete njegov razvoj, pružate mu podršku i sprječavate moguće dodatne probleme. Zato s ranom intervencijom treba početi na vrijeme, čim se uoče znakovi razvojnog odstupanja! Rana intervencija podrazumijeva takav pristup radu koji osnažuje djetetovu okolinu za nošenje sa svakodnevnim izazovima. Specijalist rane intervencije može vam pokazati kako da prilagodbama u okolini i ponašanju ostvarite kvalitetniji i poticajniji odnos s djetetom. Osnovna uloga stručnjaka rane intervencije nije “popraviti dijete” ili „ukloniti teškoću“ nego naučiti djetetovu okolinu kako mu pomoći da iz svakodnevnih situacija uči i napreduje najbolje što može, baš kao i njegovi vršnjaci.

Ponekad dijete nema utvrđen neurorazvojni rizik ili teškoću, a roditeljima se ipak čini da nešto nije kako treba. Naš je savjet slijediti roditeljsku intuiciju i potražiti odgovore na vrijeme – bolje da vas upitaju zbog čega ste zapravo došli, a ne gdje ste bili do sada! 🙂

Iva Babić, prof. logoped, sveučilišna specijalistica rane intervencije

psihološko-logopedski kabinet